Dječji doživljaj igre u preškolskoj i ranoj školskoj dobi

Osvrt na članak „Dječji doživljaj igre u predškolskoj i ranoj školskoj dobi“, autorica Višnje Rajić i Biserke Petrović-Sočo

Ključne riječi: djetinjstvo, djeca predškolskog uzrasta, djeca školskog uzrasta, igra, obilježja igre

Priloženi članak odabrala sam jer smatram da se premalo pažnje pridaje dječjoj igri koja je ključna za razvoj djetetovih sposobnosti, znanja, vještina te socijalnih i motoričkih sposobnosti. Članak obrađuje temu doživljaja dječje igre kod djece oba spola i različite dobi. Provedeno je istraživanje među djecom gdje su ona odgovarala na pitanja vezana uz igru i po njihovim se odgovorima može vidjeti kako djeca imaju različitu viđenje igre. Na taj način lakše shvaćamo dječji svijet što će uvelike pomoći odraslima, posebice učiteljima i odgajateljima, da na lakši način pristupe djeci i bolje ih razumiju.

Kada govorimo o pojmu djetinjstvo često ga povezujemo sa igrom. Igra je fenomen djetinjstva i obilježava dječju kulturu. No, slika djeteta i djetinjstva mijenjala se kroz povijest. J.J.Rousseau je u Emilu prvi promotrio dijete kao dijete, osobu kojemu treba dozvoliti i omogućiti rast i razvoj, a ne samo kao malog čovjeka koji treba „upiti“ znanje odraslih. Reformske pedagogije s kraja 19. i početka 20. stoljeća dijete stavljaju u središte svoga djelovanja. Shvaćanje djeteta kao partnera i sudionika proširuje se i na istraživanja. Dijete postaje subjekt koji se uključuje u istraživanje fenomena koji ga se tiču, ima pravo izraziti svoje mišljenje i pravo da se stvarnost sagleda i sa njegove perspektive.

IGRA U SUVREMENOM SVIJETU

 Igra je proces u kojem djeca uživaju te je tako sama sebi svrhom. Ona je vrlo složena, multifunkcionalna, spontana i samomotivirajuća aktivnost koja proizlazi iz unutrašnje djetetove potrebe. Djeca uživaju u igri jer je sami kreiraju, mijenjaju i prilagođavaju. Na taj se način razvija dječja kreativnost, budi djetetova radoznalost i izaziva radost u djetetu te je upravo zbog toga igra najvažniji oblik dječje aktivnosti i činitelj njegova cjelokupnog razvoja. Za vrijeme igre, nema straha od mogućih loših posljedica i doživljaja nelagode. Na taj se način jača samopouzdanje kod djeteta, dijete se samoostvaruje, savladava probleme, misaono se razvija, emocionalno oslobađa te na koncu socijalno sazrijeva i motorički napreduje.

Igru najčešće svrstavamo u tri kategorije:

1. Funkcionalna igra – igra novim funkcijama koje sazrijevaju kod djeteta (motoričke, osjetilne, perceptivne funkcije)
2. Simbolička igra – imaginativna igra, igra fikcije, igra uloga
3. Igre s pravilima – dijete igre zatječe u gotovom obliku i ovladava njima kao elementom kulture, ali sudjeluje i u stvaranju novih

Igra nije vezana uz životnu dob. Čovjeka se igra cijeli život, ali je intenzitet igre različit u različitim životnim dobima. Dok je u ranoj i predškolskoj dobi igra primarna aktivna igra, kod školske djece iskazuje se uz učenje u slobodno vrijeme. Za igru je također važno osigurati kvalitetne uvjete ozračja, primjerice materijale i prostor za igru, dovoljno vremena i kvalitetnu interakciju između odraslih i djece. U ovom suvremenom svijetu u kojem živimo ističu se mediji i njihovo korištenje već i kod djece predškolske dobi. Igra je u današnjem svijetu marginalizirana, aktivnost koja dijeli svijet odraslih i svijet djece.

ISTRAŽIVANJE DJEČJE PERCEPCIJE IGRE

Cilj ovoga istraživanja bio je saznati kako djeca doživljavaju igru. U istraživanju je sudjelovalo 208 djece od kojih je 107 djece predškolske dobi i 101 učenik prvog i drugog razreda osnovne škole. U istraživanju, odgojiteljice su u skupinama u razgovoru s djecom bilježile njihove odgovore na pitanja Što je to igra? Koja je tvoja najdraža igra? ili Što se najviše voliš igrati? Što ti je potrebno za igru? Korišten je interpretativni pristup istraživanju i metoda analize sadržaja dječjih odgovora.

Kada su djeca pokušala objasniti što za njih znači igra najčešću su igru objašnjavali općenitim pojmovima ili vlastitim iskustvima, npr. Igra je plesanje, Igra je kad igram nogomet, Igra je kad se zabavljam sa slovima i čitam knjige. Odgovori su kategorizirani u pet kategorija, a najviše djece svojim odgovorima pripada kategoriji igre kao druženje s prijateljima i obitelji.

Kako bi se utvrdilo postoji li razlika u dječjoj percepciji igre s obzirom na uzrast, proveden je Mann-Whitneyev test. Njime je dokazano da djeca školskog uzrasta pozitivnije percipiraju igru kao zabavu, igru kao funkcionalnu i pokretnu igru, dok djeca predškolskog uzrasta pozitivnije percipiraju igru kao igranje određenom igračkom. Djeca školske dobi češće navode pokretne igre (npr. sportske igre) dok djeca predškolske (vrtićke) dobi navode društvene igre (npr. Čovječe ne ljuti se). Djeca predškolske dobi uživaju u igrama u kutiću s lutkama ili poistovjećivanju sa spidermanom, a školska djeca uživaju u izmišljenim igrama i svijetu mašte.

Na pitanje Što je tvoja najdraža igračka? ili Čega se najviše voliš igrati? djeca navode različite igračke (npr. kocke, lutke, autići, lopta) no neka djeca navode i prijatelje kao ključni element igre (npr. nogomet s Markom). Također navode i medije kao jedan od najdražih oblik igre (npr. računalo, tablet, Nintendo wii).

Kao odgovor na pitanje Što ti je potrebno za igru? najčešći odgovor bile su različite igračke, no uočeno je da se često pojavljuju i odgovori primjerice prijatelj, brat, sestra, prijatelji, a ponekad i roditelji. Mann-Whitneyevim testom utvrđeno je da djeca školskog uzrasta  pozitivije procjenjuju sudjelovanje odraslih i vršnjaka u igri. 

Djeca igru povezuju isključivo s pozitivnim emocijama. Njihovu igru karakterizira osjećaj uživanja, zabave i smijeha. Djeca navode vršnjake kao partnere u igri, ali su i igračke jednako važan element. Kao svoje partnere u igri navode i odrasle jer se ne trebaju bojati da će oni narušiti njihov doživljaj igre već da će im pomoći jer su odrasli nužni za razvoj složenijih igara i djetetovih sposobnosti.

ZAKLJUČIMO…

 Iako su djetinjstvo i igra kao razdoblje čovjekova života oduvijek postojali, danas je nužno prihvatiti vrijednost samog djetinjstva i igre kao njegovog osnovnog elementa. Igra je najvažnija i najosnovnija djetetova aktivnost te najviše utječe na njegov razvoj. Istraživanjem se utvrdilo da postoje razlike u obilježjima dječje igre i dječjoj percepciji igre s obzirom na dob. Djeca školske dobi pozitivnije procjenjuju sudjelovanje odraslih i vršnjaka u igri od djece predškolske dobi iz razloga što još nisu stekla iskustvo i žele sami osjetiti posljedice svojih postupaka na vlastitoj koži.

Kao što sam već rekla, igra nije ograničena dobnim granicama. Svaka osoba bez obzira na dob uživa u igri primjerenoj svojoj dobi. Kod svih ljudi igra potiče osjećaj sreće, želju za otkrivanjem novih znanja i želju za učenjem. Iz tog razloga smatram da bi i učitelji i odgajatelji češće trebali koristiti igru kao metodu učenja. Na taj će način djeci učenje biti lakše, zanimljivije i zabavnije. Trebamo se potruditi kako bi djeca i mladi svih uzrasta shvatili da UČENJE NIJE MUČENJE već oblik zabave kojim se stječu iskustva kroz koja učimo.

Izvodni članak:
Dječji doživljaj igre u preškolskoj i ranoj školskoj dobi - autorice Višnja Rajić i Biserka Petrović-Sočo
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=225510

Pitanja za raspravu:

Treba li i na koji način unaprijediti igru kao metodu učenja u vrtićima i školama?

Mogu li i kako roditelji utjecati na razvoj igre kod djece?

Smatrate li da je igra način na koji možemo doprijeti do djetetove nutrine?
Utječu li mediji pozitivno ili negativno na igru i interakciju među djecom?