Povezanost potpore i kontrole roditelja i nastavnika, školskog uspjeha i zadovoljstva samim sobom

Osvrt na članak „Povezanost potpore i kontrole roditelja i nastavnika, školskog uspjeha i zadovoljstva učenika“, autorica Ivone Mršić i Andreje Brajša-Žganec.

Ključne riječi: potpora i kontrola nastavnika i roditelja, školski uspjeh, zadovoljstvo učenika

Potpora je ključna za ostvarivanje ciljeva, školskog uspjeha i zadovoljstva samim sobom. Lijepo je dobiti pohvalu za nešto što ste napravili, lijepo je kada vam netko pruži pomoć da ostvariti neki cilj, lijepo je kada znate da oko sebe imate osobe koje će vas podržati. Podrška pozitivno utječe na osobu i njezino samopoštovanje i zadovoljstvo samim sobom jer kada vam netko pruži podršku, onda znate da ste vi i vaš uspjeh nekom bitni. Posebno je važno pružiti podršku djeci i dati im doznanja da vam se uvijek mogu obratiti za pomoć. Takva su djeca uspješnija i zadovoljnija od djece kojima se ne pruža podrška.

PODRŠKA I ODNOS RODITELJA I NASTAVNIKA PREMA DJECI

Istraživanja su potvrdila da na školski uspjeh učenika utiču dvije odrednice: individualne karakteristike kao što su inteligencija, spol, osobine ličnosti i motivacija,  te okolinski činitelji, to jest obitelj i škola. Roditelji i učitelji ključni su faktori za socijalizaciju učenika, njegovu motiviranost te oblikovanje stavova i ponašanja. Roditelji i učitelji su, u većini slučajeva, uzori svojoj djeci i svojim učenicima. Također, učenici trebaju podršku svojih roditelja i svojih učitelja, kako podršku i pomoć pri svladavanju nastavnog sadržaja, tako i moralnu podršku. Za školski uspjeh djece iznimno je važna aktivnost roditelja u obrazovnom procesu djece, a posebice je važan odnos roditelja i nastavnika.

Razlikujemo dva aspekta roditeljskog aktivnog doprinosa djetetovu obrazovanju: roditeljski nadzor i općenite razgovore roditelja s djecom o školi i obrazovanju, koji su ujedno i podrška djeci. Istraživanja su pokazala da djeca čiji su roditelji aktivnije uključeni u njihove školske aktivnosti, imaju bolje ocjene, bolju izvedbu školskih zadataka i  više su intrinzično motivirani. Također je utvrđeno kako su podrška roditelja i nastavnika, te kontrola roditelja neki od ključnih preduvjeta za uspjeh i u srednjim školama.

Osim prijatelja i obitelji, u školskom okruženju vrlo je važan odnos nastavnika prema učenicima. Važno je da taj odnos bude pozitivan i prijateljski jer bi u suprotnom učenik mogao stvoriti averziju prema nastavniku i predmetu koji taj nastavnik predaje. Strogoća nastavnika, opominjanje, nezadovoljstvo i nesigurnost negativno su povezani s ishodima učenja. Suprotno tome, podrška nastavnika povezana je s većim osjećajem autonomije u školi, intrinzičnom motivacijom, samopoštovanjem, prilagodbom u školi, boljim školskim ocjenama i većim zadovoljstvom u školi.

Ispitna anksioznost pokazala se kao najvažniji ometajuće čimbenik u školskom okruženju. Istraživanja su pokazala da djevojčice postižu bolje ocjena, ali su manje zadovoljne svojim postignućem i više su anksioznije u odnosu na dječake. Isto tako, djevojčice procjenjuju da dobivaju veću podršku od odraslih, dok dječaci procjenjuju veću kontrolu od strane roditelja i nastavnika.

Adolescenti imaju ambivalentan odnos s roditeljima. On se očituje od potrebe za samostalnošću do potrebe za podrškom i sigurnošću  do potrebe za podrškom od strane odraslih. Budući da adolescenti znatan dio vremena provode u školi, školovanje i školsko iskustvo važno je za njihov daljnji život, a nastavnici i roditelji potrebni su im za uspješnu prilagodbu u školi, bolje školsko postignuće i zadovoljstvo školom.

 

ISTRAŽIVANJE POVEZOSTI POTPORE I KONTROLE RODITELJA I NASTAVIKA, ŠKOLSKOG USPJEHA I ZADOVOLJSTVA UČENIKA

Autorice su provele istraživanje s ciljem da provjere povezanost školskog uspjeha, zadovoljstva sobom kao učenikom, potpore i kontrole nastavnika i roditelja te razlike navedenog s obzirom na spol učenika. U istraživanju je sudjelovala 141 učenica i 63 učenika, što čini uzorak od 204 učenika. Kao instrumenti istraživanja korišteni su: Ljestvica potpore i kontrole roditelj, Ljestvica potpore i kontrole nastavnika, Podljestvica ispitne anksioznosti koja ispituje osjećaj bespomoćnosti i nelagode koji se pojavljuju u ispitnoj situaciji te je za procjenu školskog uspjeha korišten opći uspjeh učenika i čestica zadovoljstva sobom kao učenikom.

Rezultati istraživanja pokazali su da prosječan opći uspjeh učenika iznosi oko 3,95 te nema znatnih odstupanja s obzirom na spol učenika. Prema rezultatima vidimo da učenice imaju veću razinu ispitne anksioznosti, ali su također zadovoljnije sobom kao učenicima u odnosu na učenike. Međutim, neka istraživanja pokazuju kako su učenici, u odnosu na učenice, zadovoljniji sobom bez obzira na slabiji školski uspjeh.

Roditeljska potpora i kontrola nastavnika statistički se značajno razlikuju s obzirom na spol. Učenice dobivaju veću potporu od roditelja i nastavnici ih više kontroliraju u odnosu na dječake. S obzirom da su dječaci više podložniji disciplinskim mjerama za neposlušno ponašanje i nedovoljan trud u nastavi, može se očekivati da će ih nastavnici više kontrolirati nego djevojčice. Međutim, učenice u ovom istraživanju procjenjuju da ih nastavnici više kontroliraju, u odnosu na dječake, iz razloga što više uočavaju kako nastavnici upozoravaju na slabe ocjene i disciplinu, budući da im je važna marljivost izvršavanje školskih obaveza i poslušnost. Prema rezultatima, djevojčice dobivaju veću podršku od strane roditelja i prijatelja u odnosu na dječake. One se više ponašaju u skladu s očekivanjima roditelja što se očituje u dobrom vladanju i boljem školskom uspjehu, a zauzvrat dobivaju podršku što ih potiče da se nastave tako ponašati. Kada se govorilo o potpori nastavnika i kontroli roditelja ne postoje značajne razlike s obzirom na spol učenika.

Nakon provedenog istraživanja, dobivena je niska negativna povezanost ispitne anksioznosti s općom prosječnom ocjenom i sa zadovoljstvom sobom kao učenikom. Nadalje, potpora roditelja pokazala se nisko pozitivno povezana jedino sa zadovoljstvom, a potpora nastavnika pokazala se nisko pozitivno povezana s općom prosječnom ocjenom. Iako adolescenti teže autonomiji i traženju identiteta i manje vremena provode s roditeljima, njima je potrebna emocionalna toplina, razumijevanje i podrška u prilagodbi školskom okruženju i boljem školskom uspjehu. Isto tako, veća potpora nastavnika dovodi do zadovoljstva učenika i opće prosječne ocjene, što pokazuje važnost dobrog i prijateljskog odnosa učenika i nastavnika. Dobivena je također nisko pozitivna značajna povezanost potpore nastavnika i roditelja, kao  kontrole nastavnika i roditelja što potvrđuje važnost odnosa nastavnika i roditelja kao glavnih socijalizacijskih čimbenika u odgojno-obrazovnom sustavu djeteta. Rezultati, također, pokazuju kako učenici koji imaju veću potporu od strane profesora, imaju veću opću prosječnu ocjenu i zadovoljniji su sobom kao učenikom.

ZAKLJUČIMO…

Potpora nastavnika važna je za samopoštovanje učenika, osjećaj sigurnosti u školskom okruženju, zadovoljstvo svojim sposobnostima, bolju društvenu prilagodljivost te na koncu i ostvarivanje boljih školskih rezultata. Djeca teže ka prihvaćanju i potpori, stoga podrška kod kuće i u školi te međusobna suradnja roditelja i škole pomažu djeci u njihovom razvoju i prilagodbi u školskom okruženju.

Osobno smatram da je podrška najvažniji čimbenik za ostvarivanje dječjih ciljeva, postizanje uspjeha i na koncu za sreću i zadovoljstvo djeteta samim sobom. Svaki roditelj želi sve najbolje za svoje dijete, ali opći školski uspjeh nije oličenje dječjeg uspjeha. Za neko dijete uspjeh je dobiti 5 iz ispita iz matematike, a za nekog je pak uspjeh dobiti 2. Za nekoga je uspjeh nacrtati lijepi crtež, nešto dobro odsvirati na klaviru, dati gol na nogometnoj utakmici i nešto lijepo izrecitirati na školskoj priredbi. Sva su djeca različita, ali svoj je djeci potrebna podrška koja će ih motivirati za ostvarenje njihovih daljnjih uspjeha. Smatram da djeci treba pružiti podršku i usmjeriti ih na pravi put, a ne ih kontrolirati jer, prema mom mišljenju, neprestano kontroliranje djece stvara upravo kontraefekt koji se na koncu očituje i u školskom uspjehu. 

Izvorni članak:

Povezanost potpore i kontrole roditelja i nastavnika, školskog uspjeha i zadovoljstva učenika - autorice Ivona Mršić i Andreja Brajša-Žganec

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=260405

Pitanja za  raspravu:

Na koji način roditelji i nastavnici mogu pomoći djeci da ostvare bolji školski uspjeh?

Na koji način roditelji i nastavnici mogu biti potpora učenicima?

Kako roditelji i nastavnici mogu motivirati djecu da ulože veći trud u vlastito obrazovanje?

Smatrate li da je školski uspjeh pokazatelj djetetovog uspjeha?

Spol i dob kao odrednice samoreguliranog učenja za cjeloživotno obrazovanje

Osvrt na članak „Spol i dob kao odradnice samoreguliranog učenja za cjeloživotno obrazovanje“, autora dr. sc. Darka Lončarića

Ključne riječi: razvoj, samoregulacija, cjeloživotno obrazovanje, učenje

Relativno malo ljudi upoznato je s pojmom i značenjem samoreguliranog učenja. Školski program pretrpan je različitim sadržajima koji učenici moraju naučiti što ne ostavlja dovoljno prostora učiteljima i profesorima da potiču učenike na samoregulaciju učenja. Samoregulacija učenja različita je s obzirom na dob i sposobnosti učenika, a k tome postoje i različite predrasude o učenju s obzirom na spol, pa često možemo čuti kako „djevojčice više uče i ulažu veći trud u usvajanje sadržaja“ dok su „dječaci razigrani i nisu jako zainteresirani za učenje“. Tome u prilog ide i to što su djevojčice osnovnoškolske dobi češće pismeno pohvaljivane od dječaka.

Svakodnevno se vode brojne rasprave o čimbenicima koji utječu na školski uspjeh ili neuspjeh učenika. Iako je školski sustav moderniziran s obzirom na školstvo u prošlosti, učenik još uvijek nije aktivni sudionik vlastitog procesa učenja stoga možemo reći da učenik nije „subjekt“ već „objekt“ koji upravljaju različite reforme i promjene u školskom sustavu. Istraživači su pretpostavili kako se školski uspjeh može poboljšati grupiranjem djece u različite grupe, ovisno o njihovim sposobnostima. Također, za školski uspjeh učenika važna je intelektualno bogata okolina koja ih može potaknuti na usvajanje novih znanja i novih interesa. 

SAMOREGULACIJA I SAMOREGULIRANO UČENJE

Kako bi se kod učenika razvila želja za znanjem i učenjem, stavlja se naglasak na poštivanje učenikovog izbora i osobnih interesa. No, škola i učitelji odgovorni su za kreiranje slobodnog i opuštajućeg okruženja u kojem će učenici učiti te stjecati nova znanja i iskustva. Osim o kvalitetnoj okolini za učenje, učenikov uspjeh ovisi i o usklađenosti programa s učenikovim sposobnostima. Iz navedenog, uočljivo je da nedostaje usmjerenost na samostalni rad učenika i samoregulirano učenje.

Učenici koji se samoreguliraju postaju aktivni sudionici vlastitog procesa učenja i poduzimaju određene mjere za postizanje vlastitih ciljeva učenja. Samoregulirano učenje u središte pozornosti stavlja učenika, mijenjajući tako obaveze i dužnosti učitelja i školske uprave. Samoregulirano učenje ključno je za razvoj vještina učenja i usvajanje kompetencija neophodnih za cjeloživotno neformalno učenje i obrazovanje. U neobaveznom procesu cjeloživotnog učenja najaktivnije će sudjelovati osobe željne znanja i sposobne za samostalno postavljanje ciljeva i njihovo ostvarenje.

Postoje različite metode za poticanje samoreguliranog učenja kod djece, a istraživači naglašavaju metodu modeliranja i vođenja instrukcija kao najučestalije kojim okolina potiče samoregulaciju, stavljajući u središte pažnje procese poput opažanja, oponašanja i samokontrole.  Navedene metode zastupljene su u različitoj mjeri u različitim fazama razvoja. Mlađoj djeci primjerenije su metode modeliranja i demonstracije, dok su starija djeca sposobnija samostalno kreirati, birati i upotrebljavati nove strategije samoregulacije.

ISTRAŽIVANJE UTJECAJA SPOLA I DOBI NA SAMOREGULIRANO UČENJE

Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi spolne i dobne razlike u komponentama samoregulacije učenja. U istraživanju je sudjelovalo 220 učenica i 211 učenika od petog do osmog razreda osnovne škole, što ukupno čini uzorak od 431 učenika. Učenici su ispunjavali anketu s općim podacima i Skalu komponenti samoreguliranog učenja. Skala mjeri četiri komponente samoreguliranog učenja: Kognitivna uvjerenja, Motivacijska uvjerenja, Kognitivne strategije i Motivacijske strategije, te svaka od njih sadrži skale i podskale. Učenici su bili podijeljeni u dvije skupine: 11-12 godina i 13-14 godina kako bi se utvrdio i utjecaj puberteta. Rezultati su pokazali kako postoje značajne razlike s obzirom na spol i dob učenika.

Prema istraživaču, samoregulirano učenje možemo razmotriti kroz tri obrasca: proaktivni, obrambeni i depresivni obrazac samoregulacije, a ovo istraživanje možemo povezati s prva dva. Autor također navodi da učenici mogu odustati od samoreguliranog učenja zbog depresivnog obrasca kognitivnih i motivacijskih uvjerenja, procesa i strategija poput odlaganja akcije i naučene bespomoćnosti.

Razvojni stupanj djeteta može biti jedan od najvažnijih faktora u primjeni samoreguliranog učenja. Mnogi autori ističu kako djeca predškolske dobi ne mogu samoregulirati vlastiti proces učenja je se pretpostavlja da se ta sposobnost razvija tijekom osnovne škole. Rezultati ovog istraživanja ipak pokazuju da se ta sposobnost razvija tijekom nižih razreda osnovne škole.

U usporedbi s mlađima, stariji učenici rjeđe koriste ciklus (meta)kognitivne kontrole i strategije za poticanje učenja. Učenice imaju veći potencijal za proaktivnu samoregulaciju od učenika jer imaju više rezultate na svim proaktivnim strategijama, dok dječaci imaju vodeću ulogu u korištenju obrambrenih strategija. Veći stupanj proaktivne samoregulacije kod djevojčica možemo povezati s njihovim bržim emocionalnim i socijalnim sazrijevanjem. Mlađi učenici imaju smanjenu mogućnost proaktivne samoregulacije zbog visokog rezultata na skali obrambenih uvjerenja o kontroli.

Rezultati pokazuju kako učenici u višim razredima osnovne škole imaju manji osjećaj školske samoefikasnosti, najvjerojatnije zbog procjena da školski zahtjevi znatno nadilaze njihove sposobnosti. Djevojčice imaju veći osjećaj samoefikasnosti što im pruža podršku u proaktivnoj sammoregulaciji, dok dječaci imaju manji osjećaj samoefikasnosti što ih dodatno usmjerava prema obrambenoj samoregulaciji. Na kraju, treba napomenuti da veći osjećaj samoefikasnosti kod djevojčica može dovesti do boljeg školskog uspjeha. Samoregulacija učenja zahtjeva ulaganje vremena, pažnje, potiskivanje suprotstavljenih ciljeva i slično te zbog toga ciljevi i učenikove ciljne orijentacije u tom procesu imaju ključnu ulogu.

No moramo biti svjesni da nisu svi učenici orijentirani na ciljeve učenja, stjecanje vještina i kompetencija, dobivanje pohvala i dobrih ocjena. Neki učenici odbacuju akademska postignuća kao manje vrijedna ili čak suprotna vlastitim ciljevima. Oni ne teže akademskom uspjehu jer imaju drugačiji vrijednosni sustav i ciljeve pa iz tog razloga samoreguliraju aktivnosti kojima stvaraju pozitivnu sliku o sebi i stiču status u određenoj grupi. Rezultati ukazuju na izostanak proaktivnih ciljeva i dominaciju obrambenih ciljeva uz manji osjećaj efikasnosti kod učenika starijih razreda osnovne škole. Učenici starije grupe imaju niže rezultate na ciljnoj orijentaciji usvajanja znanja i vještina i više rezultate na ciljnoj orijentaciji pokazivanja istih te na neakademskim ciljevima.

ZAKLJUČIMO…

Prema rezultatima ovog istraživanja, djevojčice uglavnom imaju proaktivan obrazac samoregulacije koji uključuje proaktivna uvjerenja poput onih da se trudom dolazi do uspjeha, veći osjećaj školske samoefikasnosti, koriste strategije učenja poput ponavljanja, uvježbavanja, elaboracije i primjene kritičkog mišljenja te motivacijske i organizacijske strategije poput postavljanja ciljeva i reguliranja truda.

S druge strane, dječaci su usmjereniji na obrambeni obrazac samoregulacije učenja s naglašenim obrambeni uvjerenjima o kontroli. Vode se uvjerenjima da vanjski čimbenici određuju uspjeh, orijentirani su na pokazivanje znanja i vještina kroz natjecanje te izbjegavaju mogućnost neuspjeha. Pri učenju usmjereni su na minimalne zahtjeve učitelja.

Mlađi učenici imaju veći potencijal za proaktivnu samoregulaciju učenja, imaju veći osjećaj školske samoefikasnosti, orijentirani su na proaktivne ciljeve usvajanja znanja i vještina, a kod učenja koriste proaktivne strategije poput ponavljanja, uvježbavanja, postavljanja ciljeva i reguliranja truda. Njihovu proaktivnost umanjuje površno procesiranje sadržaja i obrambena uvjerenja o kontroli procesa učenja.

Starije učenike karakterizira obrambeni obrazac samoregulacije uvjetovan niskim osjećajem samoefikasnosti, usvajanje obrambenih ciljeva poput pokazivanja znanja i vještina i neakademskih ciljeva.

Uzevši u obzir rezultate, možemo zaključiti kako posebnu pažnju treba posvetiti poticanju samoregulacije kod dječaka i kod učenika viših razreda osnovne škole. Na taj način povećali bi se interesi za školu i školske aktivnosti tijekom puberteta. Učenike treba usmjeriti na samoreguirano učenje i upoznati ih sa svim prednostima koje ono pruža. Učitelji trebaju potaknuti svoje učenike da uče za sebe, a ne za ocjene jer znanje i vještine ne mogu se mjeriti ocjenama. Učenici trebaju od najranije dobi biti upoznati s činjenicom da uče i usvajaju znanja za sebe te da će im to znanje poslužiti u njihovom daljnjem razvoju i daljnjem životu.

Izvorni članak:

Spol i dob kao odrednice samoreguliranog učenja za cjeloživotno obrazovanje - autor dr. sc. Darko Lončarić

https://8a0f2008-a-62cb3a1a-s-sites.googlegroups.com/site/loncaricd/Home/hr/hr-bib/Loncaric_2010_spol_dob_samoregulirano_ucenje_motivacija_kognicija_strategije.pdf?attachauth=ANoY7crtN1qqPvBRFZCEbBmEtxn9sltnjcLYNavFPxVdAdi_4qZtTObY2XXKAjFV1BGtY8Y3FFcZGfB9bpWjgWS_TT-Xk94a1He3j-kB2rbS6hXZEVd69AzrGuKmm-8-Wlgv9Nald77u1cgYU-revmsGH2i_VfMqyA6XV-LtHuxxIHKCF84bLKxE2j099wKASZenWtlp67xCBtUUqhzltRiuU7aVJexQIaBFdZ_AfC6CV2aAKgXwDtoyrOucq1sljhX9c_OtF-ZIng5gGYneER0Et4Q6nJ-Xcnq3VJqpJRIDAm3iST1KPQdBjfB47WOmUre1UFBVbs2a&attredirects=0

Pitanja za raspravu:

Na koji način učitelji mogu potaknuti djecu da samoregulirano uče?

Smatrate li da djevojčice postižu bolji školski uspjeh i ulažu veći trud u vlastito obrazovanje od dječaka?

Smatrate li da učenici svih dobnih skupina mogu samoregulirano učiti?

Pojava zanemarivanja i zlostavljanja kod djece s poremećajima u ponašanju

Osvrt na članak „Pojava zanemarivanja i zlostavljanja kod djece s poremećajima u ponašanju“, autorice Marije Koren Mrazović.

Ključne riječi: djeca i mladež s poteškoćama u ponašanju, zanemarivanje, zlostavljanje

Navedeni članak odabrala sam jer smatram da je tema članka vrlo zanimljiva. Nadalje, smatram da je ovom velikom problemu posvećeno premalo pažnje i da bi svi o ovoj temi trebali znati nešto više. Iako se o navedenoj temi rijetko govori javno, još je manje pažnje posvećeno rješavanju istog, što potvrđuju i statistički podaci.

Za razliku od zemalja zapadne Europe i SAD-a, problem zanemarivanja i zlostavljanja djece s poremećajima u ponašanju, u našoj se zemlji počeo istraživati i proučavati nekoliko godina unazad. Postoji velika razlika u pridavanju pozornosti ovim pojavama kada se one događaju u obitelji, udomiteljskoj obitelji, ustanovi i slično. Razlikujemo tjelesno, emocionalno i seksualno zlostavljanje. Što se tiče ovih pojava, u prvom planu promatranja zasigurno je obitelj dok se malo pozornosti pridaje drugim mjestima  u djetetovu okruženju (npr. predškolske ustanove, škole, ulica). 

Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su Kempe i suradnici opisali tzv. sindrom zlostavljanja djeteta do danas, mnogo se toga naučilo o posljedicama zlostavljanja u djetinjstvu na ponašanje u odrasloj dobi. Loša obiteljska atmosfera, prisutnost verbalnog i fizičkog razračunavanja, otuđenost članova obitelji i nedosljedni odgojni postupci štetno i pogubno djeluju na razvoj djeteta.  

VRSTE ZLOSTAVLJANJA DJECE

Psihičko zlostavljanje djeteta posebice štetno djeluje na ponašanje, psihički razvoj djeteta i može biti jedan od čimbenika pojave i razvoja poremećaja u ponašanju djece i mladeži.

Fizičko zlostavljanje, to jest fizičko kažnjavanje demonstracijom sile dokazuje tko je jači i moćniji u pokoravanju drugih. Ono negativno utječe na osjećaj sigurnosti te koči druge sposobnosti i prirodne potencijale. Ajduković upozorava da zlostavljanje djeteta ozbiljno ugrožava njegov razvoj u pet područja: neurološki i intelektualni, školski uspjeh i životna očekivanja, socioemocialni, socijalni odnosi i ponašanje te mentalno zdravlje u cjelini.

Spolno zlostavljanje posebice je težak doživljaj koji ostavlja trajne posljedice na njegov razvoj. To je za dijete neugodan doživljaj, zbunjujuća situacija preplavljena osjećajem nemoći, straha, neugode, srama, bola i krivnje. U takvim situacijama djeca se rijetko povjeravaju odraslima iz straha da im oni neće vjerovati. U slučaju da se zlostavljanje razotkrije, najčešće mjere zaštite djeteta su izdvajanje iz obitelji i povjeravanje udomiteljskoj obitelji ili smještaj u dom, što je za dijete ponovni traumatski doživljaj koji može imati i loš ishod.

Ajduković navodi da stručnjaci ponekad ne evidentiraju slučajeve zlostavljanja ili zapuštanja jer je teško odrediti granicu neprimjerenih odgojnih postupaka. Stoga pokušavaju pomoći obitelji na neke druge načine, ali je ne evidentiraju kao rizičnu za zlostavljanje. Ekipiranje sudova za mladež dodatno educiranim sudcima i stručnim suradnicima i educiranje djelatnika u sustavu socijalne skrbi zasigurno će dovesti do pomaka u otkrivanju i uspješnijem rješavanju ove problematike. 

ISTRAŽIVANJE

Ovim istraživanjem želio se omogućiti uvid u učestalost pojave zanemarivanja i zlostavljanja kod djece s poremećajima u ponašanju. Utvrđivalo se gdje se najčešće događa, kakva je obiteljska atmosfera, odnosi roditelja prema potrebama djeteta te koje su obiteljsko pravne i krivično pravne mjere zaštite poduzete. Iz toga razloga, za prikupljanje podataka poslužio je upitnik posebno konstruiran za potrebe ovog istraživanja. Uzorak čini 415 djece i mladeži s poremećajima u ponašanju oba spola, 312 dječaka i 103 djevojčice. 

Istraživanje je pokazalo da su djeca najčešće zlostavljana i zanemarivana u vlastitoj obitelji, a mnogo njih i na više mjesta istovremeno. Iz dobivenih podataka vidljivo je da su gotovo sva djeca odrastala u nepovoljnom obiteljskom okruženju, a agresivno ponašanje roditelja i netolerancija su negativni modeli ponašanja te su kasnije izražavani u osobnom ponašanju. Djeca s poremećajima u ponašanju često su frustrirana i traumatizirana kroz neprimjereno zadovoljavanje osnovnih životnih potreba tijekom odrastanja. Neki roditelji ne ispunjavaju u potpunosti osnovne potrebe svoje djece, a neki ih potpuno zanemaruju. Različiti nepovoljni čimbenici utječu na opterećenje djece i njihov razvoj. Najčešći čimbenici su alkoholizam, neimaština, duševne bolesti i seksualne devijacije. Potrebno je odlučnije i pravovremeno pružanje zaštite i oslonca djetetu kako bi ga se zaštitilo od nepovoljnih životnih i razvojnih uvjeta. Također, kroz rezultate istraživanja vidljivo je da su prava djece vrlo grubo kršena i to prije svega u obitelji od najranije dobi djeteta i na više načina istovremeno. 

Oštre mjere prema roditeljima trebale bi se poduzeti puno ranije jer praksa potvrđuje da se one najčešće poduzimaju tek kada dijete manifestira poremećaje u ponašanju. Mjere obiteljsko pravne zaštite djece nažalost se provode suviše kasno što rezultira izdvajanjem djeteta iz obitelji.  

ZAKLUČIMO…

Podaci pokazuju da postoje značajne veze između narušenih i ugrožavajućih odnosa u obitelji i pojave zanemarivanja i zlostavljanja djece u obiteljskom okruženju. Nasilničko ponašanje u obitelji najčešće je uzrokovano alkoholizmom jednog ili više članova obitelji. Takvo ponašanje prenosi se genetskim putem što zasigurno predstavlja značajne probleme u budućem životu ove mladeži. Kada se zaštitne mjere poduzmu prekasno, zlostavljana i zanemarivana djeca u doba adolescencije izražavaju netrpeljivost prema okolini i agresivno se ponašaju. Niz proživljenih frustracija pokretači su agresije i „vapaj“ za poći odraslih. Kod psihičkih i fizički zlostavljane djece pojavljuje se mucanje, bježanje od kući, agresivno i nasilničko ponašanje, neuspješnost u školi što zahtjeva specifične tretmanske programe uključujući i psihoterapiju. Posebice je problematično seksualno zlostavljanje jer ono ostavlja najdublje i najteže posljedice na psihičko stanje djeteta koje se očituje u kasnijoj dobi.

Uvelike se nadam da sam ovim osvrtom potaknula sve čitatelje na razmišljanje o tome što mi možemo učiniti da poboljšamo situaciju. Tamne brojke zlostavljane i zanemarivanje djece svakog dana sve su veće. Izborni članak objavljen je 1999. godine, a i sami možemo uvidjeti da se situaciji i efikasnost rješavanja ovog problema u 18 godina nije daleko odmakla. Navedeni problemi sve su učestalija pojava. Sve je više zanemarene djece i djece s poremećajima u ponašanju što je rezultat zlostavljanja u djetinjstvu već od najranije dobi. Smatram da zajedničkim snagama možemo pomoći zanemarenoj i zlostavljanoj djeci da izrastu u bolje ljude i da se lakše nose s posljedicama koje je na njih ostavilo zlostavljanje u djetinjstvu. Također se moramo potruditi da nove generacije ne prolaze kroz teške i traumatične trenutke kroz koje su prošla djeca koja su bila zlostavljana. Postoje udruge i službe koje se bave ovakvim slučajevima, ali ne smijemo zaboraviti da je SVAKI POJEDINAC KOJI ŽELI POMOĆI BITAN. Svako dijete koje bude zaštićeno i spašeno od zlostavljanja je SPAŠEN ŽIVOT. 

Izvorni članak: 

Pojava zanemarivanja i zlostavljanja kod djece s poremećajima u ponašanju - autorica Marija Koren Mrazović 

http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=138713

Pitanja za raspravu:

Kako pomoći djeci koje je zlostavljano ili zanemarivano?

Biste li Vi bili prijatelj zlostavljanog djeteta?

Treba li i na koji način kazniti zlostavljače djece?